mislila sam vas napustiti. ali ova nova verzija je oh tako dobra, pa ću još jednom razmisliti, haha.
ja se ispričavam što vas ne komentiram. ne da mi se. ljeto je. nadam se da ćete imati razumijevanja (:
nos vemos!

Što, smirk?
Ne, ja se ispričavam, morala sam jednostavno.

Ah pa lijepo je. I sunce je.

Zašto tele grije nig? Tko je rekao tv prijemnik? Zašto, ali zašto sami sebe uništavamo?
I ne samo da je mogućnost moga memoriranja ograničena na samo 15 pojmova (i to isključivo zbog nedostatka koncentracije), nego i gotovo redovito (nesvjesno) preskočim broj osam. A opet, težnja za onim osjećajem potpunosti, savršenstva, i općenito uzdizanja uma svojega na neku višu razinu, mislim da je iskušenje ipak preveliko.
Opet dolazimo do zaključka da bi svijet bio mnogo ljepši da smo ostali živjeti u pećinama. Današnja predodžba o svijetu, životu, o svemu je užasno iskrivljena i nadasve karikirana (ili to samo ja imam prevelika očekivanja od ljudi oko sebe i od života općenito, pa me na kraju svaki put razočaraju?).

Bila jednom jedna djevojčica. Nazovimo je Naranča (mjesec, naranča, svi smo mi okrugli.). Nije voljela ljude. Svaki put bi je ponovno razočarali. A možda je jednostavno postavila previsoke kriterije.
Jednom prilikom Naranča sretne dvije djevojke u tramvaju.
Djevojka#1: Kamo idete?
Naranča: U HNK.
Djevojka#1: A zašto??
Naranča: Idemo gledati balet.
Djevojka#2: Ajme, pa na šta ste vi spale??
(Na što smo mi spale?)
Dobro. Nema veze. Prožvakat ćemo. Imaju naranče zube, sigurna sam.
Nakon što je balet završio, Naranča odluči nazvati prijeteljicu, dat ćemo joj ime Mandarina (kiwi, mandarina, svi smo mi voće.), da se nađu. Nakratko. Ali ne. Mandarina je na Ribnjaku. Bravo, bravo. I pije, naravno. Ne moram valjda niti spominjati da je Mandarina inače veoma pametna i inteligentna djevojka i da zaslužuje mnogo više od klošarenja po parkićima. Ali eto.
Naranča odbija doći na Ribnjak, ali joj onaj majušni glasić u podsvijesti naređuje da ipak ode pozdraviti prijeteljicu (i između ostaloga vidjeti je li živa, zdrava i čitava). Dobro, ali samo nakratko.
Naranča dolazi do Mandarine, koja je do tada, naravno, stigla popiti JOŠ više (ako je to bilo fizički moguće?). Mandarina je okružena manjom grupicom ''metalaca'', koji na Narančino pitanje ''Daj, kako možeš izlaziti ovdje?'' odmah reagiraju izrazima čuđenja, uvredama (koje su, naravno, tu negdje na njihovoj razini), itd. A Mandarina se smije. Ništa drugo niti ne može u tom stanju. Niti stajati. Netko sa strane pokušava raspravljati o teoriji relativnosti, ali ga ostali odmah ušutkavaju pod izlikom da je pijan. Krasno si si društvo našla, Mandarino. Naranča napušta ovu odvratnu gomilicu. Za Mandarinu će se pobrinuti dječak njezin, nazovimo ga Limeta (koprive, limeta, svi smo mi zeleni). Naranča odluči krenuti kući. A što će drugo? Jedina (i nadasve glupa) misao koja joj u tom trenu prolazi kroz glavu je – Sad bi mi dobro došlo da si zapalim jedan gens. Sama.

vratih se.

samo noutis da ću biti odsutna nekih 10ak dana... uglavnom, nema me.
bilo bi mi drago da malo i komentirate. hvala.

gg. vidimose.